Kategorija: Blog

  • Kako više slušati sebe

    Kako više slušati sebe

    Često čujem u razgovorima s klijentima, a i sama znam izjaviti: “Eto, kad nisam slušala sebe…”

    Ako se nalaziš u tome, nisi sama, nisi sam.

    Slušanje sebe je važan dio uspostavljanja prijateljskog odnosa sa samim sobom, odnosno s vlastitim autonomnim živčanim sustavom. 

    Jer, autonomni živčani sustav funkcionira automatski, bez potrebe da ga osluškujemo ili nadziremo, pa npr. često pomislimo ili osjetimo nešto i reagiramo ne znajući otkud nam ta reakcija. Sjeti se kad si u nešto vjerovala npr. “neuspješna sam” iako nisi bila svjesna odakle ti to. Svi smo nekad bili zaglavljeni u nekoj emociji ne razumijevajući zašto. Možda smo intenzivno reagirali na neku situaciju, koja nije imala smisla, ili smo reagirali bez razmišljanja.

    Da, zapravo mi ovisimo o našem živčanom sustavu. Mi želimo da nas štiti i vodi. Želimo da naša biologija regulira naše disanje i srčani ritam, aktivira energiju i ponovno uspostavi smirenost te nam donese misli, osjećaje ili ponašanje koje nas vodi prema ljudima, mjestima i iskustvima, ili dalje od njih, na savršen način za sadašnji trenutak.

    Želimo također biti sposobni namjerno se povezati s unutarnjim svijetom te slušati.

    Slušanje je način svjesnosti važan u regulaciji naših sustava. Sa svjesnošću dolazi razumijevanje, a s razumijevanjem izbor.

    Ako naučimo više slušati i usmjeravati pažnju na to što se događa u našem tijelu, stječemo određenu kontrolu nad svojim sustavom i više regulacije u svom životu.

    A sada, uzmi 5 minuta i iskorači iz struje aktivnosti koja te okružuje i uđi u povezanost sa svojim unutarnjim svijetom jer slijedi praksa. Otpusti potrebu da stvoriš smisao i samo dođi u mjesto iz kojeg možeš samo znatiželjno promatrati.

    Postoje dva različita načina slušanja:

    Izvana prema unutra i iznutra prema van.

    Za početak, lakše je započeti sa slušanjem izvana prema unutra:

    • Gdje sam? (Lociraj vrijeme i prostor)
    • Što se događa u mom okruženju?
    • Tko je oko mene?
    • Što radim?

    Primijeti kako su ova pitanja osmišljena da probude znatiželju. To nam je cilj, da budemo znatiželjni, a ne da naš mozak racionalizira značenja.

    Slušanje iznutra prema van jednako je važno:

    • Što osjećam u svom tijelu?
    • Gdje ima energije u mom tijelu?
    • Gdje nema energije?
    • Osjećam li se ispunjeno?
    • Osjećam li se prazno?

    Koju poruku ti šalje tvoj živčani sustav? Okreni se prema svom unutarnjem svijetu, prihvati njegove poruke radoznalo i bez osuđivanja.

    Zatim se vrati u sadašnji trenutak i vanjsku svjesnost. Sa sobom ponesi osjećaj povezanosti sa svojim unutarnjim svijetom koji je uvijek dostupan.

  • Tijelo kao mjesto sigurnosti

    Tijelo kao mjesto sigurnosti

    Kako da vratimo osjećaj sigurnosti u našem tijelu kada se samo tijelo osjeća kao najnesigurnije mjesto na kojem se možemo nalaziti?

    Kao terapeut tjelesne psihoterapije, to često vidim kod klijenata koji imaju kronične simptome – umor, migrene, probleme s probavom ili disocijaciju. Kada je tijelo stalan izvor boli ili nevolje, možemo se početi osjećati kao nešto od čega treba pobjeći, a ne kao mjesto kojem pripadamo.

    Neće nam puno pomoći ako samo razmišljamo o svom putu do osjećaja sigurnosti – već da to doživimo u svom tijelu.

    Naš živčani sustav funkcionira poput sigurnosnog sustava – stalno skenira znakove sigurnosti ili znakove opasnosti bez naše svjesne pozornosti. Ovaj proces, nazvan neurocepcija, razvio je dr. Stephen Porges kao dio Polivagalne teorije, najnovije znanosti o živčanom sustavu.

    Neurocepcija se događa na tri mjesta:

    Unutar vašeg tijela     – postoji li napetost ili lakoća? Lupanje srca ili ujednačen ritam?

    Vani u svom okruženju     – Osjećate li se sigurno ili ugroženo tamo gdje jeste?

    Između živčanih sustava     – signaliziraju li drugi oko vas dobrodošlicu ili upozorenje svojim tonom glasa, izrazima lica ili prisutnošću?

    Ako se tvoje tijelo iznutra osjeća nesigurno, jedan od načina da promijeniš to iskustvo je tako da pratiš vanjski i unutarnji osjećaj sigurnosti.

    Danas tobom dijelim dvije tjelesne prakse koje možeš isprobati:

    Istraživačko orijentiranje     – upotrijebi svoja osjetila kako bi nježno pretražila/o svoju okolinu u potrazi za svjetlucanjima (malim znakovima sigurnosti i povezanosti). Možda je to nježno svjetlo, ugodan zvuk ili toplina tvog daha. Neka tvoje tijelo uzme osjećaj sigurnosti tamo gdje postoji.

    Koregulacija     – Poveži se sa sigurnim, reguliranim živčanim sustavima. To može biti glas prijatelja od povjerenja, kontakt očima s nekim s kim se osjećaš sigurno ili čak nježna ruka na vlastitom srcu dok se prisjećaš trenutka povezanosti.

    Ove prakse pomažu razoružati unutarnji detektor prijetnji i stvoriti novi osjećaj sigurnosti iznutra.

    Ako želiš dublje zaroniti u ovaj rad, prouči moju edukaciju Zaroni dublje na LINKU. 

  • Kako (ot)pustiti

    Kako (ot)pustiti

    Jesi li ikada dobila/ dobio ovakav savjet: “Ako želiš ostvariti ono što želiš, samo otpusti” ili “pusti i sve će se posložiti”.

    Ja sam to često čula na svom putu, dok sam radila upravo suprotno. Držala sam se čvrsto i osjećala sam kao da uvijek moram raditi ili se truditi da ostvarim ono što želim. I sve me to uglavnom dovelo do toga da budem tako iscrpljena i zaglavim u ciklusu prekovremenog rada i stresa.

    U isto vrijeme, promatrala bih ljude oko sebe kako s lakoćom i odmorom postižu sljedeću razinu u svojim životima. Kad bi ih pitala kako su to uspjeli, obično bi mi rekli da moram “samo pustiti”.

    To mi je imalo zapravo smisla, ali nisam mogla shvatiti kako zapravo prepustiti svoju potrebu za kontrolom. Svim srcem sam željela biti u stanju utjeloviti lakši način postojanja, ali činilo mi se da je to nemoguće provesti u praksi.

    U pokušaju da kontroliram sve oko sebe, zaglavljena u ciklusu neprestanog rada, i još rada, i još malo rada, ma ajde i još malo rada…

    Osjećala sam se kao da ću, ako usporim, nešto propustiti, neću zaraditi dovoljno ili ću stagnirati.To me je toliko posramilo i nisam mogao razumjeti zašto neki ljudi to mogu učiniti na način koji se ne čini tako teškim.

    Dijelim ovo s tobom, jer možda i ti proživljavaš nešto slično.

    “Samo pustiti” NIJE tako jednostavno kada smo doživjeli traumu. Trauma je iskustvo potpunog gubitka kontrole. Ako tek trebamo procesuirati tu traumu, onda naš sustav misli da se trauma iz prošlosti još uvijek događa ili da bi se mogla dogoditi u bilo kojem trenutku.

    Trčanjem za postignućima daje nam osjećaj vanjske kontrole kada se iznutra osjećamo toliko van kontrole. To nam je možda nekad spasilo život.

    Ali to također znači da se “puštanje” može činiti opasnim za naš sustav jer se može shvatiti kao “odustajanje”.
    U prošlosti je “odustajanje” moglo značiti da će se dogoditi nešto loše ili opasno, da ćemo biti povrijeđeni ili se osjećati nevoljeno. Dio prorade je pokazivanje našem sustavu da “otpuštanje” znači DOPUSTITI i ne odustati. Ali zapravo ne možemo samo pustiti bez unutarnje i vanjske sigurnosti.

    Ako se ne osjećamo sigurno iznutra i u svijetu oko nas, tada će “puštanje” oponašati to iskustvo traume izvan kontrole i naš sustav će se tome oduprijeti.

    U stvaranju unutarnje sigurnosti:

    Regulacija našeg živčanog sustava je prvi korak.

    Resursi su alati koji izravno razgovaraju s našim živčanim sustavom kako bi našim zaštitnim dijelovima pokazali da smo sigurni. U biti komuniciramo našem sustavu: “Siguran sam sa sobom.”

    Evo nekoliko primjera reguliranja resursa:

    Disanje, boravak u prirodi, pjevušenje, ljuljanje, šetnja i korištenje svih osjetila za promatranje svijeta oko sebe itd. i druge koje često dijelim na svojem profilu na Instagramu

    Sljedeći korak je izgradnja našeg kapaciteta za “puštanje”.

    Ne želimo samo tako skočiti i plivati. Malim, podnošljivim koracima moramo pokazati našem sustavu da se možemo prepustiti razvoju situacije:

    A možemo početi s tim:

    Kako bi bilo slušati svoje tijelo i uskladiti se s njim umjesto gurati se?

    Možeš li izaći, leći na travu i prepustiti se tlu pod sobom, osjećajući kako je to biti uzemljen/ uzemljena?

    Možete li se prepustiti pjesmi i pustiti svoje tijelo da se kreće uz nju?

    Možda primijetiš da ste umorna/ umoran iako imaš još 2 sata pisanja newslettera pa se zapitaš: Moram li danas poslati to? Ako ne, kako bi bilo prepustiti se tom umoru i učiniti nešto da se umjesto toga nahranim? Mogu li ići u šetnju? Dugo se kupati?

    To pomaže u izgradnji kapaciteta da je sigurno za nas usporiti i prestati trčati. Što više to činimo, to više prorađujemo tu staru traumu. To je ono što nam pomaže da tečemo niz rijeku, a ne veselamo protiv rijeke života.

  • Kako bolje slušati sebe

    Kako bolje slušati sebe

    Postoje dva različita načina slušanja:

    Izvana prema unutra i iznutra prema van.

    Za početak, lakše je započeti sa slušanjem izvana prema unutra:

    Gdje sam? (Lociraj vrijeme i prostor)

    Što se događa u mom okruženju?

    Tko je oko mene?

    Što radim?

    Primijeti kako su ova pitanja osmišljena da probude znatiželju. To nam je cilj, da budemo znatiželjni, a ne da naš mozak racionalizira značenja.

    Slušanje iznutra prema van jednako je važno:

    Što osjećam u svom tijelu?

    Gdje ima energije u mom tijelu?

    Gdje nema energije?

    Osjećam li se ispunjeno?

    Osjećam li se prazno?

    Koju poruku ti šalje tvoj živčani sustav? Okreni se prema svom unutarnjem svijetu, prihvati njegove poruke radoznalo i bez osuđivanja.

    Zatim se vrati u sadašnji trenutak i vanjsku svjesnost. Sa sobom ponesi osjećaj povezanosti sa svojim unutarnjim svijetom koji je uvijek dostupan.